Volim trčati bilo kad, i ujutro i navečer. Treninge usklađujem s poslom. Ako ne radim, onda trčim, priča nam Nikola Štefanić (28), policajac PGP-a Macelj. Trčanje je njegov život, a medalje i pehari potvrda da to što radi, radi dobro.

Najbrži među kolegama

Posljednji pehar za najbržeg policajca donio je doma u Krapinu sa zagrebačke trke Holjevka – Utrka s pogledom na grad. Najbrži među policijskim trkačima je i posljednje tri godine na trci na Jarunu uz Dan policije. Za to je dobio i pohvalu matične PU krapinsko-zagorske.

Nikola, kako kaže, oduvijek trči. Počelo je s nogometom, uz to je krenuo u teretanu, a stvar je postala ozbiljna 2016. nakon Zadra.

– S prijateljima s faksa otišao sam na Wings for life. Nakon te trke vidio sam da mogu više od prosjeka. Kupio sam sat za trčanje, počeo planirati treninge i sve je postalo malo sustavnije – priča nam Štefanić.

Na višoj razini

Tada se učlanio i u Trkački klub Maraton u Krapini. Za njih je trčao sve do prosinca 2019. kad je prešao u najtrofejniji atletski zagorski klub, AK Rudolf Perešin u Gornjoj Stubici.

– Od tad imam i vlastitog trenera, Dražena Dinjaru, višestrukog prvaka Hrvatske u cestovnom trčanju. Mogu reći da sam svoje trčanje sada podigao na višu razinu – dodaje Štefanić.

Godišnje ode na oko 25 utrka s kojih nerijetko donese pehar, medalju, završi na postolju.

– Najdraža pobjeda mi je bila, ipak, na domaćem terenu, na Krapinskom ceneru prošle godine. A najdraža trka na Ljubljanskom polumaratonu. Tamo je atmosfera vrhunska, ne može se usporediti s bilo kojom trkom u bilo kojem gradu. Za tu trku živi cijeli grad – oduševljen je Štefanić.

U posebnom sjećanju ostala mu je i avantura s trke Jahorina Ultra Trail. Iako je njegova specijalnost cestovno trčanje, izazov su mu i ovakve avanture. Ova trka u BiH poznata je diljem svijeta. Trka je to dugačka 69 kilometara, a ruta prolazi kroz tri planine, Jahorinu, Ravnu planinu i Trebević.

U planine s Juniorom

Trenira svakodnevno, šest puta na tjedan trči i ide u teretanu, a sedmi je dan rezerviran za planinarenje. Tu ga prati Junior, njegov petogodišnji maltezer.

– Uvijek ide sa mnom, obožavam ga. Mali je, ali bez problema planinari sa mnom. Uvijek govorim da nisam ja njemu vlasnik, nego Junior meni – Štefanić obožava pse, a Junior je više od toga, član obitelji.

Obitelj, prijatelji, djevojka i kolege na poslu su mu, kaže, velika podrška. Ne smetaju im njegovi svakodnevni odlasci na dvosatna trčanja, pa planinarenja, pa odlasci na takmičenja.

Uigrana ekipa

– Moj načelnik i cijela postaja mi maksimalno izlaze u susret kad su u pitanju natjecanja. Nikad nemam problema oko slobodnih dana za trku – hvali šefa i kolege.

Žao mu je što se više policajaca aktivnije ne bavi trčanjem ili kojim drugim sportom. Na natjecanjima trkača, kaže, to je uglavnom ista grupa ljudi s kojom se susreće.

– Iz naše PU konstatno dolazi na natjecanja već uigrana ekipa, Luka Špehar, Krunoslav Ivanušec, Sandro Šlogar, Božidar Osredečki. To je super ekipa, svi pozitivno zrače i uvijek mi je drago vidjeti ih i popričati s njima – Štefanić je sretan kad i drugi kolege naprave uspjeh na bilo kojem natjecanju.

Trčanje kao ispušni ventil

– Nažalost, manjina smo u sustavu. S jedne strane razumijem ljude, teško se nakon 12 sati rada natjerati na trening. Mada bi to bilo dobro i za duh i za tijelo. Trčanje je sjajno za psihofizičko zdravlje – Štefanić poziva kolege policajce da se nakon posla bave nekom tjelesnom aktivnošću.

Njemu je trčanje ispušni ventil. Želi još napredovati kao natjecatelj. Kako je završio studij kriminalistike, nada se da će s granice otići na radno mjesto sukladno obrazovanju. Tada bi, s drukčijim radnim vremenom, imao i više vremena za treninge.

Kad ponestane kisika

Jer trčanje je njegov život. Dok trči, glavom mu svašta prolazi, rasčišćuje misli i probleme, analizira i planira.

– Ako se posvađam s curom, odem na trčanje i razmišljam kak bumo riješili problem – smije se Nikola ali, kaže, nakon trčanja je sve lakše.

– Svašta meni ide po glavi dok treniram. Ali kad je trka, tad razmišljam samo da što prije završim i čim bolje se plasiram. Uostalom, već mi ponestaje i kisika pa nemrem preveč misliti – nasmijao nas je za kraj Štefanić.