Dobra fotografija je svaka fotografija koja kod gledatelja p(r)obudi neku emociju. Bilo pozitivnu, bilo negativnu. Indiferentnost prema fotografiji koju je snimio, jedan je od najvećih poraza koji fotograf može doživjeti. Ne može svaka fotografija pričati priču, prenositi emociju, ali svaki fotograf trebao bi težiti tome da fotografije koje snima ne ostavljaju gledatelja ravnodušnim.

Slavenove fotografije se ne gledaju, one se čitaju

Jedno je sigurno. Fotografije Slavena Janđela (31), rođenog Zabočanina, neće vas ostaviti ravnodušnim. Ostat ćete bez daha. I već viđenoj fotografiji vraćati se sutra, za tri dana, pa opet taj dan dvaput… Kao ono kad vrtite desetke puta najdražu scenu iz omiljenog filma, neprestano se vraćate na neki citat svog idola, vadite svako malo neki stari strip i upijate ono što već znate napamet, ali uvijek vidite nešto novo. Njegove su fotografije nadnaravno lijepe!

Slaven je slobodni umjetnik. Nije baš neki sugovornik za priču, teško je iz njega izvući riječi. No Slaven je svojim kratkim izjavama rekao puno. Samo treba dobro čitati. Baš kao što se čitaju i njegove fotografije. Jer, one nisu obične, one jednostavno pričaju velike priče.

Prosječni promatrač gleda, fotograf razmišlja

– Koliko god zvučalo otrcano, moć fotografije leži u zaustavljanju trenutka. Fotografija omogućava minuciozno studiranje nekog trenutka dugo nakon što je nastala. Kratke ekspozicije, koje su karakteristične, primjerice, za sportsku fotografiju, zamrznut će vrhunac akcije koji ljudsko oko jednostavno nije u stanju percipirati. Suprotan primjer duge su ekspozicije kojima se protok vremena komprimira u jedan kadar. Klasičan primjer takve fotografije snimanje je prolaska automobila cestom nakon čega ostaju tragovi svjetla. Različitim tehnikama snimanja može se postići određeni tip zamućenja na fotografijama koje je nemoguće opaziti golim okom kao što je, primjerice, situacija kad motocikl velikom brzinom prolazi pored fotografa, pri čemu je na fotografiji samo motocikl oštar, a sve ostalo je zamućeno – pojasnio je što može ‘uhvatiti’ fotografija, a ne može ljudsko oko.

Kaže, iskusni će fotograf vidjeti puno više od prosječnog promatrača. Laik će vidjeti ‘lijepu scenu’ i brzinski napraviti fotku mobitelom, tzv. snapshot, bez previše promišljanja. Fotograf će razmisliti o kompoziciji, što ostaviti odnosno izbaciti iz kadra. Razmislit će o smjeru svjetla, poziciji s koje bi mogao dobiti bolji kadar, žarišnoj duljini objektiva, vizualizirat će kako će tu fotografiju obraditi.

Janđel ne voli poziranja. Takve mu fotografije nisu previše drage.

– Spontani momenti su mi najdraži. Kako mi se sve više ljudi javlja za snimanje vjenčanja, primjetio sam da se upravo takvi momenti puno više cijene od ‘poziranog’ materijala. Uličnu fotografiju najčešće radim kad sam u Zagrebu ili na nekom putovanju u inozemstvu. Teško je izdvojiti najdražu, a izbor nekih može se pogledati na mojoj internetskoj stranici u kategoriji ‘Svakodnevica’ – kaže Slaven koji je dosad, iako im ne zna točan broj, napravio stotine tisuća fotografija.

Dar prepoznavanja i predviđanja trenutka

– Dobra fotografija je svaka fotografija koja kod gledatelja p(r)obudi neku emociju. Bilo pozitivnu, bilo negativnu. Mislim da je indiferentnost prema fotografiji koju je snimio, jedan od najvećih poraza koji fotograf može doživjeti. Naravno da ne može svaka fotografija pričati priču, prenositi emociju, osobito ako se radi o, primjerice, pukoj dokumentarnoj fotografiji. Ali, svaki fotograf trebao bi težiti tome da fotografije koje snima ne ostavljaju gledatelja ravnodušnim – govori nam s velikim žarom.

Fotografija, talent ili ljubav? Slaven kaže da bi trebalo biti oboje prisutno. Osim što se mora savladati tehnika snimanja i obrade, fotograf mora biti u stanju prepoznati i predvidjeti trenutak i to je, dodaje, problematičniji dio. Kao i svako drugo zanimanje, fotografija se uči godinama. Dobar fotograf, unatoč talentu i opremi, ne postaje se preko noći.

Slavenove su fotografije prepoznatljive. One imaju svoj ‘potpis’. One su već osvajale nagrade. Najviše voli fotografirati pejzaže.

– Pejzaži su moja psihoterapija. ‘Slab’ sam na maglu i situacije u kojima se sunčeve zrake probijaju kroz oblake. Kad se ne radi o ugovorenim, naručenim snimanjima, najveći gušt mi je snimati ekstremne sportove poput motocrossa i skateboardinga. Volim snimati i vojne avione, čim glasnije i brže, tim bolje –

Pričaju da je u stanju satima čekati kako bi ‘uhvatio’ pravi trenutak.

Normalni ljudi spavaju, Slaven fotografira

– Za čekanje možda ne možemo pričati o satima, ali mnogi su sati, koje sam mogao ‘potrošiti’ na san, utrošeni upravo na snimanje pejzaža, pogotovo u ranojutarnjim terminima kad se najčešće događaju magični trenuci. Volim spomenuti primjer kad sam s društvom otišao snimati izlazak sunca na slovenskom Bledu. Morali smo krenuti u tri ujutro iz Zagreba da bismo na vrijeme bili na predviđenoj lokaciji. Kao primjer čekanja pada mi na pamet i kad sam jedne zime, spuštajući se Sljemenskom cestom, parkirao auto na ugibalištu. Čekao sam oko 45 minuta da se sunce probije kroz oblake i obasja krošnje drveća onako kako sam zamislio. Imao sam otprilike dvadesetak varijacija zamišljenog kadra i na kraju samo jednu fotografiju koja je zadovoljavala kriterije – prepričao nam je.

Jako voli fotografirati svoj rodni, zagorski kraj.

– Svaki kraj ima nešto posebno, ali kad pričamo o Zagorju to su definitivno naši pitoreskni brežuljci. Jesen i zima najdraža su mi godišnja doba i u većini slučajeva u akciju krećem rano ujutro, kad je još sav normalan puk u dubokom snu – dok vi spavate, Slaven fotografira.

A Zagorje ni malo. Ili je?

– Ovisi koji objektiv stavim (smijeh). Šalu na stranu. Zagorje nije malo, ni u kojem smislu! – ponosan je na ljepote svojeg Zagorja.

Slaven voli snimati maglu i putovati. Ako ga sretnete na njegovim (pro)putovanjima, odvedite ga na dobro craft pivo. I njega voli. I vi ćete zavoljeti, ako ne baš njega, njegove fotografije sigurno.