Ja sam se rodil u Zagrebu, a stari mi je iz Donje Stubice. Iako moram priznati da, dok sam bio mlađi, nisam bio toliko privržen zagorskim korijenima. Posljednjih godina ta veza sve više emocionalno jača i određuje me – govori nam Nikola Plečko.

Vjerojatno ga znate kao Nika Titanika, fantastičnog karikaturista, ilustratora i dizajnera. Njegov talent, smisao za humor, ali i zajebanost imaju zagorske korijene. Jer, Nik Titanik je Zagorac.

Mama: ‘Nik, ne budi čudak’

– Čak sve više sumnjam da sam živio u vrijeme Muške punte 1573. i da sam tu nekaj ostal nekome dužan (smijeh). Zagorci su inače divni i poprilično zajebani ljudi. I zato sam ponosan kaj sam jeden od njih – doista s ponosom o svojim korijenima govori Nik.

Nik crta otkako zna za sebe. Najstariji sačuvani crteži datiraju mu s kraja 70-ih prošlog stoljeća, a 1980. napravio je svoj prvi strip na 50-ak stranica. Bilo je to prije nego je krenuo u osnovnu školu. Mama mu je govorila da ne bude čudak i da ide van igrati se s drugom djecom. No on je konstantno sjedio i crtao.

– Prva ljubav mi je bila strip i svi mi koji smo tih ranih 80-ih odrastali na Alan Forda i paralelno crtali, htjeli smo napraviti neku domaću verziju tog legendarnog stripa. U svijet karikature sam tada tek počeo ulaziti, a znam pouzdano da sam prvu pravu karikaturu nacrtao 1987. s temom Nikole Tesle. Kao, on leži mrtav, a njegova majka mu prilazi sa svijećom u ruci i govori: ‘ E, Nikola, Nikola, lijepo sam ti govorila, drž’ se svijeće, pa te struja ubit’ neće –

Političari su mu terapija

Kaže da je karikatura najjače sredstvo društvene kritike te da je to bezbroj puta dokazano kroz povijest. Iako ih postoji više vrsta, Nik voli portretnu, festivalsku, geg. Najdrža mu je ona novinska koja obrađuje društvene, sportske, estradne, a prije svega političke teme.

– Njome se najlakše prenosi kritika svega onoga što nas okružuje, a ako je još i smiješna, što ne mora nužno uvijek biti, tim bolje – kaže.

Na crtanje ga najviše motiviraju političari, ali ne iz umjetničkih poriva već kao neka terapija.

-Političkog karikaturista najviše tjera na rad osobna frustracija društvom u kojem živi. Tako i mene. Ovo je već prežvakano milijardu puta, ali je uvijek zanimljivo ponoviti, Hrvatska je najbolja država za život na cijelom svijetu. Ako si politički karikaturist. U Finskoj bi vjerojatno umro od gladi – zahvaljujući našim političarima Nik ima posla preko glave.

– Karikatura jest i mora biti ismijavanje i ruganje isključivo djelima aktera u karikaturi. Pravi karikaturist koji drži do sebe neće nikada na tapetu staviti nečije tjelesne ili psihičke nedostatke. Čak i ismijavanje nečije sklonosti alkoholizmu, iako bio političar ili estradna osoba, zna biti zamorno i patetično ako se previše naglašava. Nažalost, mnogi satiričari, ili oni koji se tako nazivaju, to rade – dodao je.

Za razumijevanje treba imati inteligencije

Razumijevanje karikature ovisi o nekoliko faktora. Ako se radi o karikaturi bez riječi koja obrađuje neke seksualne teme, puno više ljudi će ju razumjeti, za razliku od neke političke s puno objašnjavajućeg teksta, koji je tu baš iz tog razloga da čitateljima objasni kontekst i temu koja se obrađuje. Novinski karikaturist je neka vrsta proširenog novinara i nesumnjivo je da on, kaže Nik, zna puno više o aktualnim temama od prosječnog čitatelja. Samo zato jer ih proučava i analizira na dnevnoj bazi. Za razumijevanje novinske karikature, naglasio je, uz otvoreni duh ponekad je potrebna i inteligencija.

Zbog njegovih crteža znali su se i naljutiti. Nik godinama crta i za 24sata.

– Prije devet godina su mi u noći izbušili gume na autu. Nikada se nije otkrilo koji je bio točan povod. Osim bezbrojnih prijetnji, psovki i vrijeđanja na društvenim mrežama i u komentarima na portalu 24sata, nisam imao neke neugodnosti. Nisu mi prijetili na ulici ili preko telefona – možda se Nik ipak dopada svojim akterima koje ismijava.

Karikatura je umjetnost, a ona nema granica. No Nik ih ima. Postoji nešto što nikada ne bi pretočio u karikaturu.

– Osim tjelesnih i psihičkih nedostatka, zabranjene su teme bolest ili smrt neke osobe. Jedini izuzetak u smrti je ako se karikatura napravi u afirmativnom smislu kao neka počast preminuloj poznatoj osobi –

Čitateljima je najdraži lik Štefica Jambriščak. Kako je uopće ušla u Nikov život i čime se ona u slobodno vrijeme bavi?

Cinična Štefica, bedak Joža i sveznajući Slavek

– Prateći Voljevičinog Grgu i Reisingerovog Peru, uvijek sam htio stvoriti neki svoj lik s kojim će se moći poistovjetiti čitatelji mojih karikatura. Neki lik iz naroda koji prolazi sve ono što prolaze i oni. I tako, još u počecima, dok sam stvarao svoj karikaturistički izričaj, sasvim bez predumišljaja nacrtao sam karikaturu vezanu uz naš poraz na SP-u u nogometu u Japanu i Južnoj Koreji 2002. godine. Štefica je bila u glavnoj ulozi. I to je bila ljubav na prvi pogled. Odmah sam znao da je ona taj lik koji će se pojavljivati redovno u mojim karikaturama, a najveća fora je bila ta što je ona bila prvi ženski glavni karikaturistički lik. Štefica je jedna feš ženska koja zna kaj hoće i koja s cinizmom komentira svijet oko sebe. Vremenom sam joj dodao i muža Jožu, koji je pomalo bedak, i sina Slaveka koji ‘sve zna’ i ubija cinizmom – prisjeća se Nik kako je u njegov umjetnički život ušla obitelj Jambriščak.

Osim što je ciničan, zabavan, zajedljiv, Nik je draga i topla duša. Boli ga nepravda, nesretan je zbog situacije u društvu. Bitni su mu detalji. Motive crpi iz toplog roditeljskoga doma gdje je bio voljen, sretan i zaštićen od silnih nepravdi.

– Najdraži motivi su mi oni iz Štefičinog doma. Heklani tabletići na kauču i foteljama, na televizoru, noćna lampa, Vilerovi gobleni na zidovima uokvireni u zlatne barokne okvire. Oni u stvari predstavljaju konkretne motive uz koje sam odrastao u obiteljskom domu. Štefičin stan je, zapravo, preslikani stan mojih roditelja koji će, zahvaljujući mojim karikaturama, vječno ostati živi –