Ne mogu zamisliti život bez glazbe. Imam neopisivu sreću baviti se i živjeti od glazbe i pjevanja. Glazba je moja prva i najveća ljubav, govori nam Barbara Suhodolčan (26) iz Krapine.

– Predivan je osjećaj uživati u onome što radiš, a kad pritom možeš plaćati svoje račune, samo je šlag na tortu – dodala je.

Barbari je životni stil biti operna pjevačica. U glazbu je uložila puno vremena i novca, a najviše ljubavi i suza

Barbara Suhodolčan je sopranistica. Diplomirala je i magistrirala pjevanje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi prof. Lidije Horvat Dunjko. U Glazbenoj školi u Varaždinu maturirala je solo pjevanje kod prof. Blanke Tkalčević te flautu kod prof. Stjepana Levanića.

Neizostavan očev utjecaj

Barbara voli Zagorje, kajkavsku popevku, dijalekt, običaje i tradiciju i rado nastupa i na kajkavskim manifestacijama i pjeva kajkavske pjesme

– Zahvaljujući tati, oduvijek sam bila okružena glazbom. No bez obzira na to, uvijek sam plesala i pjevala, kamo god bih išla. To me prati još otkako sam prohodala – priča nam Barbara.

Pod brajde, Spoved, Još jenu putnu… To su popularne kajkavske popevke Barbarinog oca Rajka Suhodolčana (55). On je sigurno utjecao na životnu profesiju kćeri. No i mama Zdenka imala je, priznaje Barbara, veliku ulogu.

– Kad sam završila osnovnu školu, morala sam odlučiti kamo ću dalje. Uži izbor su bile jezična i glazbena gimnazija. Što sam ja onakva mala i divlja znala koji je moj pravi put. Tu su roditelji napravili veliki korak i upisali me na flautu i pjevanje u Glazbenu školu u Varaždinu. Prvih mjesec dana sam ih krivila da su mi uništili život i da radim ono što oni žele – s osmjehom se Barbara prisjeća pubertetskih mušica.

Mama Zdenka, ‘glas naroda’

– Sad kad znam kako je, zahvalna sam im na tome, jer ne bih nikada htjela studirati ni raditi ništa drugo. Tu sam se pronašla i to sam ja. Ne bih mijenjala ni sekundu. Tata zna puno o glazbi i glazbenoj industriji, od njega i danas učim. Doista je nepresušan izvor znanja i uvijek ga zovem kad trebam donijeti neku odluku. Moram priznati da mi je s njim najljepše pjevati. Nas dvoje isto dišemo i isto osjećamo – s velikom ljubavlju o ocu govori Barbara.

Hrvatsku ne bi voljela napustiti. Voljela bi odlaziti van na kazališne sezone, ali se nakon njih vraćati doma, u Hrvatsku

Majka Zdenka zauzima posebno mjesto u Barbarinom životu.

– E, a mama je ona koja je iz sjene spajala sve konce i tu joj moram skinuti kapu. Ona je bila ‘glas naroda’ kad je pjevanje u pitanju. A sve stajlinge, frizure, ponašanje na bini, borbe s tremom, nespavanja, suze… Sve je to ona rješavala i uvijek me smirivala. Do zadnje sekunde prije izlaska na pozornicu stajala bi iza mene i kopčala mi zadnju ukosnicu. Moja mama! Nezamjenjiva! – Barbari je glazba na prvome mjestu, no obitelj je ispred glazbe.

Publika prepoznaje iskrenu emociju

Ovisno o prirodnim predispozicijama određuje se tko je koji glas. Nakon procesa mutacije i vježbanja, može se povećati opseg glasa, ali vrstu glasa određuje boja. Barbara je oduvijek bila sopran. U srednjoj školi su je u početku, vrlo kratko, vodili pod mezzosopran. No vrlo brzo je postalo jasno da je ona sopran, već u počecima opernog pjevanja. Postoje velike razlike u načinu pjevanja, tehnici, položaju, postavi glasa i tijela, ali isto tako ima i puno sličnosti. Na kraju se sve svede, kaže Barbara, na osobni doživljaj glazbe koju želiš prenijeti publici.

– Iskrenu emociju lako je prepoznati. Pravilo kojim se ja vodim, ako nešto zvuči dobro, a tebi je ugodno za pjevanje, ne grči te, ne mučiš se, onda je to i ispravno – pojasnila je.

Barbara je ove godine dobila status slobodne umjetnice kao koncertna pjevačica klasične glazbe.

Glazba, publika i ja: Neprocjenjivo!

– Iznimno sam ponosna na to. Kako volim putovati i imam puno hobija, a oduvijek sam bila nemirna duša, ovaj način rada mi odgovara. Puno je riskantnije biti ‘slobodnjak’, ali sam biraš što i gdje želiš pjevati. Kad nema pritiska da nešto moraš, drugačije pristupaš radu. A publika je najpravedniji sud.. Volim biti na pozornici, volim komunicirati s publikom kroz glazbu, volim vidjeti ljude kako reagiraju, kako dopirem do njih. Gromoglasan pljesak je najveća nagrada – Barbara nakon svakog koncerta ponovno shvati da se sve isplati i da radi pravu stvar.

Obožava pjesmu i nema tog trenutka kad njoj nije do pjesme i do pjevanja.

– Nekad ljudi i zaplaču, nekad se od srca nasmiju, nekad samo bezbrižno uživaju. Ako bih već morala izdvojiti nešto posebno u čemu uživam, to su trenuci prije izlaska na pozornicu. Svi su spremni, pale se svjetla. Nastaje muk u dvorani, svi iščekuju tebe, a ti ih ne smiješ razočarati. Izađeš na pozornicu, u prostoriji ostanete sami, ti, muzika i publika. Neprocjenjivo – zaključila je.