Sretan Dan žena! Sretna vam 110. obljetnica dana koji se od 1909. godine obilježava 08. ožujka. Početkom prošlog stoljeća žene su, prvo u SAD-u, započele borbu za izjednačavanje svojih prava s muškarcima –  plaće, radno vrijeme, pravo glasa.

Čestitam Dan žena svim ženama, pripadnicama ljepšeg, nježnijeg ili kako se često kaže, slabijeg spola. Svim našim majkama, bakama, ženama, sestrama, kćerima, susjedama, ljubavnicama, kolegicama… Svim ženama čiji bi dan, barem je tako mojoj ženi, trebao biti svaki dan u godini, a ne samo ovaj današnji.

Neke nemaju pravo glasa ni u vlastitom domu

Nažalost, nije tako. I danas  u svijetu ima država u kojima žene nemaju pravo glasa. Ne samo na izborima. Nemaju pravo glasa ni u vlastitom domu.  Zamataju ih kao mumije ako izlaze na ulicu, prisiljene su hodati spuštenih glava, na pristojnoj udaljenosti iza svog ‘gospodara’ muža. U nekim ih državama kamenuju do smrti ogriješe li se o njihova pravila, u drugim ih kažnjavaju unakažavanjem, a u trećim čak ženskoj djeci prije ulaska u pubertet doživotno osakaćuju genitalije. Tu praksu, uvjerio sam se, toleriraju čak i tradicionalno tolerantni Šveđani! Naime, svake godine grupe djevojčica iz obitelji useljenika u tu skandinavsku državu koja se diči svojim poštivanjem ljudskih prava, odvoze organizirano na tradicionalno obrezivanje genitalija. Inače vrlo ratoborne feminističke organizacije tu praksu ne osuđuju, objašnjavajući je ‘poštivanjem kulturoloških razlika’.

Pišem o tome kako je drugdje, no u ovo vrijeme globalizacije više je nego ikada aktualna ona uzrečica kako ‘lepet krila leptira u Kini može prouzročiti oluju u Americi’. Migracije su postale naša svakodnevica, a s njima i neki drugi običaji.

Ima li uopće drugog izbora?

Iako se i bez toga nemamo baš čime previše hvaliti. U Hrvatskoj danas postoje ‘sigurne kuće’ za zlostavljane žene, žene su često žrtve obiteljskog nasilja, nasilni ih muževi tuku, maltretiraju, ucjenjuju egzistencijom, djecom, a često se to nasilje okončava i najtežim zločinom – ubojstvima. I nikakve istanbulske ili bilo kakve druge konvencije, zakoni, zatvorske kazne tome ne mogu stati na kraj. Represija, ma kakva bila, nigdje nije rješenje. Jer, u tom slučaju, u zemljama gdje je zapriječena smrtna kazna zbog posjedovanja narkotika, ne bi bilo droge. Tamo gdje ubojicama prijeti električna stolica, ne bi bilo ubojstava. Gdje se zbog korupcije dobiva metak u potiljak, ista bi bila davno iskorijenjena. Dakle, za očekivati je da strože kazne zbog obiteljskog nasilja neće zaustaviti nasilnikovu podignutu ruku. I brojne će žene i dalje šutke trpjeti poniženja, vrijeđanje, batine. Jer drugog izbora, nažalost, nemaju. Ili ne znaju da postoji.

No maknimo se od te, mračne strane Hrvatske. I bar danas, dečki, nakon posla nemojte s prijateljima u birtiju, već trk u cvjećarnu, slastičarnicu, parfumeriju… Odvedite svoje kraljice, princeze nekud na večeru, budite prema njima puni ljubavi, poštovanja i nježnosti koje one zaslužuju. I neka to ne bude samo danas. Neka vam svaki dan u godini bude Dan žena. Kao što bi i njima svaki dan u godini trebao biti Dan muškaraca. To je, siguran sam, jedini pravi način.