Ja sam Bosanac. Pravi kontakt sa Zagorcima ili šire kajkavcima imam tek otkako živim u Zagrebu. Dok sam kao klinac živio u Banjaluci o Zagorcima nismo znali ništa. Jedino, imali smo predrasudu.

Nije to bila ova uobičajna, o alkoholizmu. Ne, mi mali Bosanci smo misli da su Zagorci, da prostite, glupi. Isto ono što purgeri misle o nama Bosancima. Zašto je ta predrasuda o Bosancima, nije na meni da pričam, ali znam zašto smo mi banjalučki klinci mislili isto za Zagorce. Zbog pjesme koju su nam stariji otpjevali, pjesme o Zagorcu Janku.

‘Beži Jankec, beži Jankec, cug ti bu pobegel, cug ti bu pobegel, ne buš videl beli Zagreb grad. Ne buš videl beli Zagreb grad. Naj pobegne, naj pobegne, karta mi je v’žepu. Pak bum videl beli Zagreb grad’.

Autentične zagorske psovke

Vidite, pouka te pjesme za male Bosance bila je da postoje ti neki Zagorci, koji misle da će ih vlak čekati samo zato što su kupili kartu. Već sam jednom pisao o toj davnoj uspomeni, u kratkoj priči De Gaulle nikada nije došao, u zbirci Van brloga. Tamo sam, iz ove predrasude, napravio pravu malu teoriju zavjere. Prema njoj je ta pjesma, i s njom povezana predrasuda, potencijalno bila dio veće antititoističke zavjere koja je za cilj imala uvjeriti šire pučanstvo kako je i sam Maršal u biti – samo glupi Zagorac.

Dolaskom u Zagreb sam po prvi put uživo upoznao pravog Zagorca. Išao je sa mnom u razred. Zahvaljujući njemu mislim da mogu tvrditi da su Zagorci u nekom prosjeku strastveni ljudi. Jer, kolega me upoznao s autentitičnim zagorskim psovkama. Volim psovke, cijenim ih kao idealni ventil za negativne emocije. Ljudi koji ne psuju su otkucavajuća bomba. Čovjek koji psuje je pas koji laje. Ne grizu. Čovjek, kad se dobro ispsuje, postiže nekakvo zen stanje. Nirvana, mater joj…

A Zagorci imaju brutalne psovke. I moj školski kolega je znao isprazniti arsenal. Pogotovo kad bi igrali nogomet i kad bi se naljutio na sebe zbog nekog lošeg poteza. Nikad više nismo igrali protiv Nadbiskupske škole nakon što je kolega Zagorac promašio zicer!

Ljudi, ja ništa nisam razumio!

A kad smo već kod načina izražavanja, recimo riječ, dvije o jeziku kojim pričate. Prva cura mi je bila iz Međimurja. Znam, predrasuda da volite međe postoji i možda griješim dušu, ali nekako mi se čini da je ta predrasuda točna. Varaždin nije Zagorje, Međimurje da ne spominjem ni u istoj rečenici, postoji i neko Prigorje, sve je to odvojeno… Poštujem ja to. U redu. Ali ako meni kao Bosancu kažeš ‘kaj’, ja pomislim – Zagorac. Zagorje je za mene kao neki nadređeni pojam, a Zagorci mi je istoznačnica s kajkavci. Ni Zagorje malo!

Uglavnom, prva cura mi je govorila kajkavski. I nju sam još i razumio. Ali kad sam bio u njenom selu i otišao u obližnju birtiju da malo upijem lokalnu atmosferu… Ljudi, ja ništa nisam razumio. Sve što su govorili je izgledalo srdačno, ali k’o strani jezik. I ponavljalo se to i kad bi kao novinar dolazio u pravo Zagorje. Ako bih pitao za put, više bih vjerovao da ću razumjeti što mi se rukama pokazuje nego riječima govori.

Zagorski veseljaci

Ali, koliko god ne razumijem, sviđa mi se ta jasna jezična posebnost kajkavaca-Zagoraca. Jer nije neljubazna. Naprotiv. Ako ne razumiješ što ti Zagorac govori, on se neće rasrditi, naprotiv, pozvat će te kod sebe da te počasti, malo nešto da pojedeš i popiješ i usput će te pokušati naučiti bar osnove ‘zagorskog jezika’.

I za kraj, kako sam zadnjih godina stand up komičar, onda bi bilo logično da kažem koju i o zagorskom smislu za humor. U strogom geografskom Zagorju nisam baš puno nastupao. Jedino u Lepoglavi. I bilo je super. Ali sam nastupao puno u Varaždinu. I ljudi se baš vole smijati tamo. Imaju smisla za humor, iz mog iskustva. Ali gledano općenito, neki od najpopularnijih hrvatskih komičara su kajkavci. Kraj iz kojeg dolaze ih podržava, a oni ih zauzvrat predstavljaju u sasvim dobrom svjetlu. Zaključio bih da vole Zagorci veselje, ali tko ne voli?