Tko je Veronika Desinićka? Tko je ta dama, ta djeva čiji nam je identitet toliko nedohvatljiv? Tko je ta žena o čijoj se ljubavi i nesretnoj sudbini živo govori i danas, 600- injak godina nakon njezina doba? Tko je ta žena-nadahnuće zbog koje su ispisane stotine listova papira, a ona postala lik iz pripovijetki, romana, feljtona, kazališnih i plesnih predstava, umjetničkih djela, iz legendi?

Iskustvo nesretne ljubavi

Nema jednoznačnog odgovora kao što nema ni točne spoznaje o njezinom posljednjem prebivalištu. Veronika Desinićka je simbol žene koja voli društveno neprikladnog muškarca i zbog toga plaća životom. Ona je, baš kao i brojne druge žene iz povijesti, sa sličnom životnom pričom postala univerzalnim simbolom s kojim se mogu poistovjetiti ljudi bilo kojeg doba. Jer, iskustvo nesretne ljubavi iskustvo je gotovo svakog čovjeka.

Životna priča Veronike Desinićke povezuje Hrvatsku i Sloveniju. Ona je dio zajedničke kao i srednjoeuropske kulturne baštine. U Hrvatskoj je predaja o Veroniki Desinićkoj 2014. godine uvrštena i na listu zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara.

Mjesto koje se veže uz predaju je Desinić, u sjeverozapadnom dijelu Hrvatskog zagorja, a najvažnija lokacija obližnji Veliki Tabor.

Zidine Velikog Tabora čuvaju neizdržive boli i patnje nesretne Veronike čiji je jedini ‘grijeh’ bila njezina nesebična ljubav

Monumentalna arhitektura i višestoljetne zidine, očuvane do danas u gotovo izvornom obliku, te niz moćnih vlasnika Velikoga Tabora, počevši od grofova Celjskih, raspirivale su maštu suvremenika i generacija iza njih. Priče o Velikome Taboru, njegovim tajnama, ljudima, načinu života i zbivanjima dio su usmene predaje i nematerijalne baštine desinićkog kraja i čitave Hrvatske. Najpoznatija takva priča je ona o Veroniki Desinićkoj.

Legenda o Veroniki

Nepoznati narodni pripovjedač nesretnu je povijesnu epizodu pretočio u jednu od najljepših hrvatskih legendi, kako je priču o Veroniki i Fridriku ocijenio Tomislav Đurić u Sto najljepših legendi iz hrvatske prošlosti. Njezin sadržaj danas se, u promotivnim brošurama Dvora Veliki Tabor, prezentira u jednoj od lokalnih verzija koje se pripovijedaju u Veronikinom pretpostavljenom zavičaju – desinićkom kraju.

Prema legendi, nekada davno ovim prostorima vladao je moćni ban, grof Herman II. Celjski. Njegov mladi sin Fridrik, jašući očevim posjedima, zagledao se u nježnu zlatokosu ljepoticu Veroniku. Između Veronike i Fridrika buknula je uzajamna ljubav koja nikako nije bila po volji starom grofu Hermanu. Unatoč njegovom protivljenju, Fridrik i Veronika pobjegli su u grad Fridrihštajn u blizini Kočevja u Sloveniji gdje su se potajno vjenčali. Stari grof Herman ubrzo je doznao za njihovo vjenčanje te je poslao vojsku s nalogom da uhvate ljubavnike. Fridrik je uspio spasiti Veroniku iz grada, te je ona pobjegla preko Gorskoga kotara i Kalnika do seoca Sveta Margita. Međutim, sam Fridrik nije uspio pobjeći očevoj vojsci, a vojnici su ga zarobljenog dopremili u Veliki Tabor. Razjareni otac zapovjedio je vojsci da sina odvedu u Celje i da ga tamo zatvore u kulu – usku i visoku oko 23 metara, bez krova. Odmah pošto su u kulu ubacili mladog Fridrika, zazidali su sve otvore osim jednog kroz kojeg su Fridriku ubacivali hranu. Tu je proboravio više od četiri godine. Kada ga je otac odlučio osloboditi iz kule, mladić je bio psihički slomljen. Od tada se ta kula zove Fridrikova kula. Veronika također nije imala sreće. Hermanovi vojnici su je dopremili u Veliki Tabor i zatvorili u mali zatvor bez prozora, pokraj ulaza u dvorac. Herman je nesretnu Veroniku optužio da je copernica koja je zavela njegova sina. Organizirano je suđenje koje je trajalo puna dva dana.

‘Presvijetli bane, Veronika je nevina’

U predvečerje drugog dana suci su izjavili: ‘Gospodine bane! Na ovoj djevojci nema nikakve krivice, a kamoli zločina. Jedino što gaji veliku ljubav prema vašem sinu Fridriku. No, presvijetli bane, ljubav nikada nije bila grijeh, a kamoli zločin. Ljubav je jedna od najljepših ljudskih vrlina! Time je naš posao, presvijetli bane završen.“

Unatoč presudi, čim su suci krenuli prema izlazu, grof Herman izdao je nalog kaštelanu da ubiju Veroniku. U dvorištu Velikog Tabora postavili su drvenu posudu punu vode i u njoj utopili Veroniku. Njeno mrtvo tijelo uzidali su u zid koji spaja peterokutnu kulu s ulazom u dvorac. Ipak, čak se i danas, osobito u dugim zimskim noćima, u Velikom Taboru uz zavijanje vjetra čuje jecanje nesretne Veronike…’.

Riječ je, dakle, o legendi koja ima svoju povijesnu pozadinu i temelji se na stvarnim događajima i osobama koje su živjele u prvoj polovici 15. stoljeća. No ona je i plod narodne predaje koja se oblikovala kroz povijest, te mašte brojnih pjesnika, pisaca, likovnih i kazališnih umjetnika koji su, osobito tijekom 19. i 20. stoljeća, Veroniku Desinićku uzeli kao nadahnuće za svoja djela. Različite verzije predaje o Veroniki Desinićkoj vrijedna su baština ne samo hrvatsko-slovenske zajedničke prošlosti, već i one srednjoeuropske.