Ivanić Miljanski, kapela sv. Ivana, istočni zid svetišta. Luneta iznad gotičkog prozora koji gleda u smjeru Desinića, scena Veronikin Veo, Fotoarhiv HRZ

Pretpostavlja se kako je prvi poticaj umjetnicima dao sam grof Fridrik II. Celjski kao naručitelj i idejni začetnik gradnje i oslikavanja kasnogotičke kapele sv. Ivana u Ivaniću Miljanskome u blizini Velikoga Tabora.

Temeljem usporedne analize zidnih slika u kapeli sv. Ivana sa zidnim slikama u nekoliko slovenskih crkava, koje su oslikali Mojster Srednje Vasi pri Šenčjuru i Žirovneški Mojster, restaurator Ivan Srša pretpostavio je kako su isti majstori nakon 1447. oslikali i kapelu sv. Ivana. Štoviše, Srša pretpostavlja sa su ovi umjetnici, po želji naručitelja, unutar pojedinih biblijskih scena ukomponirali i stvarne povijesne likove iz nesretne Fridrikove životne priče.

Prvi objavljeni tekstovi

Intrigantna povijesna epizoda o nedopuštenoj ljubavi, uz svoje brojne usmeno-književne verzije, u srednjoeuropskome je prostoru, posebice u 19. stoljeću, rezultirala i mnoštvom pisanih književnih uradaka.

Prvi objavljeni književni tekst o Veroniki i Fridriku na hrvatskome jeziku donijela je Gajeva Danica ilirska u pet nastavaka sredinom 1838. Radi se o nepotpisanom prijevodu  pripovijesti iz Češke VčeleVeronika iz Desenicah Františeka Kañke. Ta je pripovijest pisana po tekstu Gräfin Veronika austrijskoga književnika Rudolfa Gustava Puffa 1837. U oba teksta ne odstupa se bitno od poznatih povijesnih činjenica, no Kañka će Fridrikovo ime slavenizirati u Miroslav, a Veronika mjesto svojega podrijetla i odrastanja opisuje kao graničarsku utvrdu na ‘hrvatskoj obali Save’.

Jedan od najvećih pjesnika hrvatskog romantizma, Ilir iz Štajerske Stanko Vraz, Veronikin je motiv pretočio u stihove. U knjizi Glasi iz Dubrave Žerovinske 1841. među dvadeset i jednom baladom objavljena je i balada Fredrik i Verunika. Pisana je na temelju Valvasorovih podataka i sastoji se od tri cjeline: 1. Sužanka, 2. Videz Fredrik i 3. Čudan goso. Prema Vrazu, koji se poziva na nekog ljetopisca, Veronika je bila poznata pod imenom ‘biser Hrvatski’.

Lijepe su ti celjske ruže,

Nu najljepše davno nima,

Tam u gorah za njom tuže

Bistra vrela s cvjetićima.“ (Vraz, 1861.)

Sentimentalna kronika Zagorska ruža

Niti jedan od pisaca iz preporodnog razdoblja u Hrvatskoj ne dovodi Veroniku Desinićku u vezu s Velikim Taborom. Ali, to 1870. godine čini hrvatski povjesničar, književnik i političar Ivan Kukuljević Sakcinski. Pišući o povijesti grada Krapine, u izdanju Standlovih Fotografijskih slika, Kukuljević piše: ‘Priča se da je ubio svoju ženu radi ljubavi proti Veroniki iz Desinića, lijepoj kćeri uboga plemića, s kojom se spoznao sjedeći u Velikom Taboru i Krapini…’.

Krapinski ljekarnik i književnik Hinko pl. Davila svoj prvi, od četiriju povijesnih romana, posvetio je nesretno okončanoj vezi Veronike i Fridrika. To je sentimentalna kronika nazvana Zagorska ruža, pripovijest iz XV. vijeka, koja je objavljivana u Zagrebu 1899. u dvanaest nastavaka časopisa Prosvjeta, te kao zasebna istoimena knjiga. Ponovljeno izdanje tiskano je 1911. jer je roman bio osobito popularan, a svoje je čitateljstvo nalazio i kasnije što potvrđuju krapinska izdanja iz 1966. i 2000. godine.

Prema Davilinoj pripovijesti, Veronika, poznata u Zagorju po svojoj ljepoti, živjela je podno Velikog Tabora kojim je tada gospodario grof Fridrik Celjski. Za razliku od ranijih autora inspiriranih ovom ljubavnom pričom, Davila je prvi koji zbivanja u romanu jednim dijelom smješta i u Veliki Tabor. Ranije se tek po Veronikinom pridjevku (Desenićeva, Desinićeva, Veronika iz Desenicah) može zaključiti da je iz Desinića.

Mala sobica na prvome katu

Veronika Desinićka, crtež slikara Marijana Trepše s naslovnice istoimene knjige Viktora Kučinića, 1939.

U Dvoru Veliki Tabor može se vidjeti izloženi primjerak knjige Viktora Kučinića Veronika Desinićka iz 1939. koja je, zapravo, nastala iz serijala o Veroniki objavljivanog u 32 nastavka zagrebačkog lista Novosti. Taj je serijal Kučinić pisao temeljem brojne povijesne literature. Naslovnicu ove knjige, s crtežom Veronike Desinićke, kao i nekoliko ilustracija u knjizi, izradio je hrvatski slikar Marijan Trepše.

Na kraju knjige Kučinić navodi: ‘…legenda tvrdi da je Veronika Desinićka na Velikom Taboru pogubljena. Ova priča priopćena je i u nekim našim naučnim djelima koja pišu da su Veroniku Desinićku živu položili u lijes i tako je uzidali u jednoj prostoriji Velikoga Tabora. Ovu prostoriju razgledavaju nedjeljni izletnici s naročitim interesom. To je mala sobica na I. katu u spojnome zidu dviju kula. U navodnu Veronikinu grobnicu ulazi se iz pokrajnje velike dvorane, koja je danas u potpuno derutnome stanju, i to kroz neku oveću rupu, gdje su nekada postojale i stepenice. Na desnoj su strani ostaci kamina, koji imade dvostruki zid: moguće da bi to imalo biti mjesto gdje je Veronika živa uzidana’.

Romantične pobude i želje

I u drugoj polovici 20. stoljeća legenda o Veroniki Desinićkoj bila je često zastupljena tema u medijskim napisima tada visokotiražnih tjednika (Arena, Vikend) te dnevnih novina. Priča o nesretnoj ljubavi iz prošlosti uvrštena je u nekoliko suvremenih izdanja zbirki legendi, počevši od knjige Priče ispod Ivančice i Medvednice Željka Bajze 1996., do knjige Hrvoja Hitreca Hrvatske legende iz 2007.

Oton Iveković, Veronika Desinićka, 1902. godina, HPM/PMH

Veronikina tragična priča bila je predmetom zanimanja u mnogim područjima umjetničkog stvaranja. Veronikin je lik, primjerice, na platno 1902. godine prenio veliki hrvatski slikar Oton Iveković. On je čak od 1919. do 1939. bio vlasnik dvora i u njemu je s obitelji živio ‘potaknut romantičnim pobudama i željama da spasi Veliki Tabor od propasti, te istodobno nađe idealno mjesto za život i stvaranje’.

Veronika Desinićka, crtež Ivana Lovrenčića na naslovnici posebnog izdanja Veronike Desinićke, autora Milana Dobrovoljca Žmigavca, 21. svibnja 1999. godine

Osim Ivekovića i Trepšea, svojim su crtežima i ilustracijama Veronikin lik oživjeli znameniti hrvatski likovni umjetnici Fedor Vaić (1974.) i Ivan Lovrenčić (1999.).

Povijesni mjuzikl Zeleno blago

Ansambl narodnih plesova i pjesama Hrvatske LADO izveo je 2007. folklorni balet s pjevanjem VERONIKA, skladatelja Davora Bobića i koreografa Dinka Bogdanića. Folklorni balet s pjevanjem zamišljen u pet slika (Proštenje, Elizabetina smrt, Vjenčanje, Pogubljenje i Oproštaj) donosi priču utemeljenu na mješavini povijesnih činjenica i hrvatske legende o zabranjenoj ljubavi plemića i mlade pučanke, ljubavi s tragičnim svršetkom koja i danas živi u kolektivnoj svijesti stanovnika sjeverozapadne Hrvatske. U cilju promocije ovog glazbeno-scenskog djela tiskana je i istoimena publikacija 2006. godine.

Ansambl narodnih plesova i pjesama Hrvatske LADO izveo je 2007. godine folklorni balet pjevanjem VERONIKA

Zanimanje za Veroniku nastavlja se i dalje. Pokazuje to i nedavno na scenu postavljen povijesni mjuzikl o Hrvatskome zagorju Zeleno Blago, koji uz priče o krapinskome pračovjeku i Matiji Gupcu, glazbeno obrađuje i onu o nesretnoj Desinićanki.