Suhodolčan (55) je veseljak. Teško ćete ga vidjeti namrgođenoga. Vjerojatno nikad. Vesel, jednostavan i pristupačan. I više od svega voli popevku i svoj kaj. Glazbi je posvetio život. Gdje god bio, kajkati se ne srami. Ni ne možete ga čuti da priča drugačije nego na svom kajkavskom.

– Rodil sam se v Krapini, dok je još imela rodilište. Tuj sam celi život i ostal bum! – siguran je krapinski solo pjevač.

Zlatne godine kajkavske popevke

– Rasel sa z Krapinskim festivalom i Tjednom kajkavske kulutre. Pratim kajkavsku popevku već od prvog razreda osnovne škole, kao član KUD-a Ilirci iz Krapina i tamburaškog orkestra koji je tad vodil Viktor Crnek. Zebrali su me za solistu v zboru, folkloru i dramskoj sekciji. Od prvog dana škole bil sam vu tome, ‘inficiran’ kajkavskom riječi i pjesmom. Tih je ranih sedamdesetih Festival kajkavskih popevki bil prilično važan i mnogi su najbolji autori i velike glazbene zvijezde nastupale u Krapini. Bile su to zlatne godine kajkavske popevke – sa sjetom se prisjeća ovaj pjevač koji, međutim, u životu nije pjevao samo kaj.

– Kroz turbuletna vremena sedamdesetih i osamdesetih odrastanje nije bilo jednostavno. Ko i svi drugi, bil sam pod utjecajem, pa sam zapostavil tu svoju vezanost za domaću popevku i okrenul se stranoj glazbi i tad aktualnom ‘new waveu’. Bilo je to nekaj novo u državi na izdisaju i vse smo prihvaćali s velikim veseljem. Doživljavali smo te novice puno ljepšim i boljim neg kaj smo mi imali u to vrijeme. Bila su to, zapraf, tužna vremena. Imal sam rock band Stella i maštal o pozornicama, a onda je došel rat i vse je prešlo v rit –

Rajko se oženio i 1989. dobio prvu kći. Bio je podstanar i na glazbu je morao potpuno zaboraviti. U jeku rata i domovinskoga ushita rasla je i popularnost hrvatske narodne, osobito  tamburaške glazbe, pa je nakon rođenja druge kćeri 1992. osnovao Krapinske tamburaše. Ne krije da je to bilo dijelom iz financijskih razloga, jer je u to vrijeme jedva preživljavao.

Suhodolčan u vokalnom sastavu kvartet Gubec uz Vinka Ančića, Željka Grozaja i Adalberta Turnera Jucija 2009.

– Onima, koji su me znali od ranije, bilo je čudno kaj se ja bavim tom glazbom s obzirom da su me poznali u potpuno drugom svjetlu, rokerskom. Tad me je i Kreš Končevski iz Zadruge prozval izdajicom rock ‘n’ rolla – smije se Rajko.

Izdajica rock ‘n’ rolla

Sredinom devedesetih počeo je, kako sam kaže, piskarati svoje prve popevke na kajkavskom. Prvo za druge izvođače, a kad je shvatio da mu dobro ide i da publika prihvaća pjesme, počeo je pisati stihove za sebe.

– Negde bi mi u šetnji ili po noći sinula ‘tema’ i onda sam se zdigel i dodelal to do kud se je dalo i tak ostavil, da ne pozabim. Kad sam se kasnije na to vraćal, onda bi napravil tekst i glazbu do kraja. Ili ne bi nigdar s toga nič napravil. Danas je to tehnološki puno jednostavnije, snimiš na kompjuter ili mobitel i spremiš u bazu. Delal sam tekstove onak kak bi mi došlo, nisam se držal stereotipa o kleti i vinu, valceri i polki, iako niti od toga ne bežim. Bilo je razdoblja kad bi napisal dve popevke u jednom danu, te su mi najdraže. Al’ znalo je projti par mjeseci da nisam napisal nič –

Zagorje je htio prikazati u malo drukčijem stilu nego je to bilo uobičajeno. Prvo je počeo raditi  s višeglasnim vokalnim sastavima, Oktetom Kaj iz Huma na Sutli i ženskim vokalnim ansamblom Fiola iz Gornje Stubice. Želio je pokazati da su Zagorci dorasli stvarati kvalitetnu glazbu.

Kvartet Gubec s koncerta Božić u Ciboni 2008. godine

– U početku je bilo ismijavanja. Rugali su nam se kritičari, mediji i struka. No s vremenom, kad je publika to počela prihvaćati, mišljenja su se podijelila, pa je taj novi glazbeno-zabavni kajkavski izričaj došel i do široke publike van kajkavske regije. Falil mi je samo hit. I onda su se 1999. dogodile ‘Brajde’, čist slučajno. Par godina sam tu pjesmu nudil nekim izvođačima i niko ju nije ozbiljno shvatil. Pa sam ju onda snimil ja s Oktetom Kaj, onak skoro pa za ‘hec’, iz inata. I ta je popevka dala svoje. Čak su se i prestali rugati da Zagorci znaju popevati samo u falšu, uz flašu. Brajde nisu postale hit od prve, trebalo je sedam, osam godina. Ali nek, tak to pri nas ide –

Prvi zagorski Porin

Nekako u isto vrijeme upoznao je glumce Adama Končića i Vida Baloga, koji su puno radili na tome da se kajkavski digne iz prašine. Družili su se, priključio im se i Adalbert Turner Juci i osnovali su vokalni Kvartet Gubec. Cilj im je bio da popevkice dignu na razinu koju i zaslužuju.

– Prva popevka koja mi je na leta bila pri srcu, a dobil sam i prijedloge nekih dragih pajdaša da bi tu pjesmu trebalo nanovo obraditi, bila je stara sentimentalna pjesma iz 60-ih, ‘Spoved’, poznatija kao ‘Ak sem ti srčeko ranil’. Snimili smo je kod Totovića v Tugonici u prosincu 2004. i postala je najveći hit u Hrvatskoj tih godina. Album istog naziva, koji smo nakon toga snimili, dobil je prvog zagorskog Porina od kad postoji ta nagrada – ponosan je Suhodolčan.

Za nagradu Porin nominiran je 14 puta, osvojio ih je pet. Tri s Kvartetom Gubec, te još dva, kao autor i kao producent . Porin je odnijela i popevka ‘Pod brajde’ kao najbolja skladba folklorne glazbe.