U Dvoru Veliki Tabor snimili jecaje zazidane Veronike Desinićke!

1039

Ako do sada niste vjerovali kako je završetak legende o Veroniki Desinićkoj istinit, poslušajte najnoviju snimku iz Dvora Veliki Tabor.

Njeno mrtvo tijelo uzidali su u zid koji spaja peterokutnu kulu s ulazom u dvorac. Ipak, čak se i danas, osobito u dugim zimskim noćima u Velikom Taboru, uz zavijanje vjetra čuje jecanje nesretne Veronike…’

Veronika, svevremenska ljubavna priča

Veronika Desinićka bila je stvarna žena od prije 600 godina. Njezinu sudbinu preko svojih pera i jezika premeću mnogobrojni svo to vrijeme. I pri tome dodaju svoje detalje, katkad potpuno izmaštane. Zašto? Nesretnih je ljubavnih priča oko nas napretek. Kako to da je baš ona o Veroniki preživjela do danas? Tim više što o toj ženi vrlo malo znamo. Zapravo, gotovo ništa! Pa, ipak…

U osnovi, riječ je o ljubavi između dvoje ljudi. Zabranjivanoj, društveno neprihvatljivoj, priči o dvoje ljudi koji prkose obiteljskim i socijalnim uzusima. To je svevremenska ljubavna priča. I pri tome ima nesretan kraj. Niti jedan sudionik s početka priče više nije isti po njenome završetku. I događaji su skrenuti s mišljene putanje. To iskustvo većini je nas zapravo blisko, u većoj ili manjoj mjeri.

Je li odnos prema ženama danas drugačiji?

No, u predaju o Veroniki Desinićkoj utkani su i mnogobrojni drugi slojevi. Ne samo ljubav. Ona je osnova, ali…

Ako ‘čitamo’ pažljivije i između redaka, priča će nam otkriti, prije svega, mnoštvo Veronikinih identiteta. Ona je bila djevojka, žena, majka, ljubavnica, optužena da je coprnica, nepoznatoga podrijetla (niža plemkinja, seljanka, Desinićanka, Hrvatica?).

Nasuprot ulaza u kapelu Sv. Ivana smješten je gotički prozor iznad kojeg je luneta sa scenom Veronikin veo

Osim što je slučaj Veronike Desinićke prvi zabilježen slučaj optužbe za ‘vještičarenje’ na ovome lokalnome području, koje uključuje dio Hrvatske i Slovenije, on pokazuje i kako je još bilo moguće,  početkom 15. stoljeća, biti oslobođen optužbe, ako se netko založio za vas.

S druge strane, iz priče doznajemo kakav je bio odnos prema ženama u to vrijeme, prema braku i načinu njegova sklapanja, o tome kako su žene bile roba i ulog za ekonomski i politički prosperitet neke obitelji.

Plavokosa djeva ili crnokosa, vragu slična?

Veronika i način na koji su je suvremenici opisivali (ponajprije kroničari obitelji Celjski), otkriva nam kako stvarni izgled žene uopće nije bio bitan. Opis njezina izgleda ovisio je o sklonosti kroničara. Ako mu je Veronika bila simpatična opisao ju je  kao nježnu, plavokosu djevu. U protivnome, bila je crnokosa, ‘vragu slična’!

O Veroniki pouzdano ne znamo ni iz koje je obitelji i prostora bila, kako je izgledala, kada se rodila, gdje je živjela, koliko je točno djece Fridriku Celjskome rodila, gdje je uistinu ubijena, gdje počiva, gdje su joj kosti.

Međutim, ono što znamo – da je postojala, bila druga žena grofa Fridrika II. Celjskog i da je ubijena 17. listopada 1425. (ili možda 1428.?). To je bilo sasvim dovoljno da priča zauvijek ostane dio vrijedne nematerijalne kulturne baštine Republike Hrvatske.

(Kristina Pavlović magistra je etnologije i kulturne antropologije i muzejska pedagoginja)