Ovo pitanje vrišti od nepoučenosti, ili možda blaže rečeno, površnosti u ispovijesti vjere u Općinstvo svetih na nebu i na zemlji. Katekizam Katoličke Crkve jasno kaže: ‘Sjedinjenje putnika s braćom koji su u Kristovu miru usnuli nipošto se ne prekida, dapače, prema trajnoj vjeri Crkve, jača se priopćivanjem duhovnih dobara’ (KKC, br. 955).

Crkva zemaljska i nebeska

Malo koji dan u liturgijskoj godini nosi teret neznanja kao svetkovina Svih svetih. Narod je, zasigurno pod utjecajem prakse pohoda grobljima, taj dan nazvao danom mrtvih, iako nije svjestan da na grobove dolazimo živima, jer ondje nitko nije izgubljen u doslovnom smislu. To je mjesto rastanka od zemaljskog života i, vjerujemo barem tako, prag prelaska u vječnost.

Crkva nas potiče da jačamo svijest o povezanosti nas živih na zemlji i pokojnika za koje vjerujemo da im duša živi u gledanju Boga. I upravo gledana kao zemaljska i nebeska, Crkva je cjelovita. To konkretno znači da postoje tri stanja Crkve: ‘Sve dok ne dođe Gospodin u svome veličanstvu i svi anđeli s njim i dok mu, kad jednom bude uništena smrt, ne budu podložne sve stvari, neki od njegovih učenika putnici su na zemlji, neki se – ostavivši ovaj život, čiste, a neki uživaju slavu gledajući ‘jasno trojedinoga Boga kakav jest” (KKC, br. 954).

‘Ne plačite, bit ću vam korisniji nakon smrti’

Što konkretno ‘rade’ naši pokojnici u nebeskoj Crkvi, možemo slutiti iz poruka dvoje svetaca. Tako je sveti Dominik, kad je umirao, svojoj subraći rekao: ‘Ne plačite! Bit ću vam korisniji poslije smrti i uspješnije ću vas pomagati nego za svog života.’ Sveta Terezija od djeteta Isusa, pak, poručila je: ‘Svoje ću nebo provoditi čineći dobro na zemlji.’ Pokojnici svetačkog života, kojih se spominjeno 1. studenoga, kao i proglašeni sveci, zagovaraju nas kod Boga: ‘Oni kod Oca ne prestaju za nas posredovati, prikazujući zasluge koje su stekli na zemlji, po Kristu Isusu, jedinome posredniku između Boga i ljudi’ (KKC, br. 956).

Kad bismo naše pokojnike smatrali apsolutno mrtvima, tada pada u vodu naša vjera u život vječni. Pravim smjerom ići ćemo ako toga dana slavimo naše žive kao članove nebeske Crkve, koja je nama, putujućoj Crkvi, suputnica i dio jedne cjeline.

Obucite boje života

Mnogi, osobito u seoskim sredinama, 1. studenog odijevaju crninu kao znak tuge za pokojnicima. Taj je običaj primjeren 2. studenog, no Svi sveti i slavlje toga dana po svojoj naravi traže boje života, a ne boje smrti.

I još nešto, ne manje važno. Postoje vjernici ( a i crkveni službenici) koji nerado čuju snimke s glasom danas pokojnih ljudi (npr. molitva krunice). Komentiraju tada: ‘Što nam puštate mrtvace?’.

Autor teksta, Darko Fiket, župni je suradnik u Župi sv. Jelene Križarice u Zaboku