Daleke 1573. godine stubički su se seljaci, kao i brojni njihovi supatnici širom srednje i istočne Europe, odlučili za svoja prava izboriti oružjem. Stoga je u kolektivnom sjećanju hrvatskoga naroda 1573. ostala zapamćena po muškoj punti koju je predvodio Gubec.

Borba za stare pravice

Velika seljačka buna ili seljački rat, kako su ga nazivali suvremenici, započeo je na Susedgradsko-stubičkom vlastelinstvu. Bila je to treća buna od kada je 1564. Franjo Tahy došao na vlastelinstvo.

Vlastelin Franjo Tahy jedan je od najozloglašenijih plemića u zagorskom kraju

Uzroci bune nalaze se u pogoršanju položaja seljaka i preprekama na koje su nailazili prilikom prodaje svojih proizvoda, dok su povod bile borbe među vlastelom, koja je pri tom seljake naoružala te postupci Franje Tahyja i njegova sina Gabrijela. Seljaci kao svoje ciljeve ističu borbu za stare pravice i uspostavu carske pravde, rušenje feudalnog poretka, osnivanje svoje vlade u Zagrebu, preuzimanje obrane od Turaka i ubiranja poreza te oslobađanje trgovine feudalnih smetnji.

Draškovićev napad na ustanike

Vođe su im bili Ambroz (pogrešno zapamćen kao Matija) Gubec, Ivan Pasanec, Ivan Mogaić i glavni vojni zapovjednik Ilija Gregorić – Prebeg. Znak za početak oružanog ustanka dan je u noći 27. na 28. siječnja 1573., a prva veća ustanička akcija bila je napad na Cesargrad. Istodobno izbijaju pobune na desetak velikih vlastelinstava u Hrvatskoj i slovenskim pokrajinama.

Juraj Drašković je tražio suzbijanje bune. Upravo je on naredio da se Ambroza Gupca okruni užarenom krunom

Biskup i ban Juraj Drašković moli kralja da hitno poduzme mjere za suzbijanje bune, a pomoć je zatražena i od uskočkog kapetana Thurna. Štajerski staleži objavili su opću mobilizaciju. Nakon poraza seljaka u bitci kod Krškog i kod Kerestinca, ustanički odredi svladani su i u Planini, Jurkloštru i kod Jastrebarskog. Sedmoga dana veljače ban Drašković okuplja u Zagrebu vojsku za napad na ustanike u Zagorju. Alapić kreće na čelu vojske protiv ustanika koji se povlače prema Stubici.

Pobijeno 3000 seljaka

Buna je završila 9. veljače u krvavoj bitki kod Stubičkih Toplica u kojoj je poražena glavnina ustaničke vojske. Biskup Drašković opisao ju je kao veliku bitku. Ustanici su pod Gupčevim vodstvom pružili neobično jak i učinkovit otpor. No, slabije naoružanje i lošija uvježbanost doveli su do toga da je Alapić porazio ustanike i nastavio ih kažnjavati ognjem i mačem kao izdajnike.

Scena Seljačke bune iz filma produkcije Jadran film (Croatia film), Zagreb, 1975.

Tijekom bitke i neposredno nakon nje pobijeno je možda i 3000 seljaka. Boj je trajao četiri sata, pobjeda je već naginjala seljacima kad je u posljednji tren došla na bojište četa haramija i pomogla plemićkoj vojsci u zimsko predvečerje razbiti kmetove. Još i danas narod može pokazati mjesta gdje su se odigrali žestoki okršaji.
Suhoparni podaci kažu da je u buni sudjelovalo i do petnaest tisuća seljaka, a samo u završnoj bitki njih 5000, od kojih su to mnogi platili svojim životima. I današnji nazivi obitelji i sela svjedoče o bezumnoj osveti feudalne gospode nakon bune. Mnogi seljaci ostali su bez nosa, očiju, uha.

‘Okruniti ostalima za primjer’

Preživjeli seljački vođe, među njima Pasanec i Gubec, uhvaćeni su i vjerojatno pogubljeni, kako je to zatražio Drašković u pismu kralju: ‘Jednoga od njih, koga zovu Gubec-Beg i koga su nedavno proglasili kraljem, okrunit ćemo ostalima za primjer usijanom željeznom krunom ako na to privoli Vaše Veličanstvo‘.

Predaja iz 19. stoljeća kaže da su Gupcu nakon mučenja glavu ovjenčali užarenom željeznom krunom te ga posadili na užareno prijestolje na Markovu trgu u Zagrebu. Puk Zagorja pak priča da Gubec nije umro, nego da su se nad njim i njegovom vojskom sklopila dva brijega. Gubec sjedi ispod njih sa svojim kapetanima za kamenim stolom na kojem su pune čaše vina. Brada mu se ovija oko stola, pa kada se omota devet puta, tad će se brda opet rastvoriti i Gubec sa svojom vojskom ponovo osvanuti. Ipak, i novija istraživanja pokazuju da Gubec vjerojatno nije pogubljen te da se i nekoliko mjeseci nakon Bune nalazio u zatvoru.

Lipa, jedini živi svjedok

Hrvatski feudalci ugušili su seljačku bunu masovnim pokoljima, spaljivanjem i uništavanjem čitavih sela. Plemićki sudovi kažnjavali su po kratkom postupku seljake zbog sudjelovanja u buni. Najslikovitiji opis kažnjavanja seljaka potječe iz pera viničkog vlastelina Nikole Istvanffyja koji je prvi opisao seljačku bunu 1622.: ‘… i na jednom veoma visokom i razgranatom stablu divlje kruške, koje se razraslo pokraj vojničke ceste, bila su na konopcima obješena tjelesa šesnaestorice ili više nesretnih seljaka i izložena da ih njiše vjetar i kljuju divlje ptice …’.

Gupčeva lipa u Gornjoj Stubici i danas svjedoči borbi seljaka protiv nepravde Snimio: Željko Hladika/24sata

Živih svjedoka Seljačke bune, osim stare lipe kod gornjostubičke crkve, više nema. Muzej može prikupiti tek svjedočanstva rijetkih predmeta koji nam govore o tome dobu. Nisu nam, nažalost, sačuvani predmeti kojima su se u svojim domaćinstvima služili seljaci, mada su se oni kroz vrijeme malo mijenjali i još prije stotinjak godina bili posve nalik onima iz Gupčeva doba.

Jedina uspomena – osjećaj za pravdu

Plemstvo je imalo malo više sreće. Sačuvana nam je tako nadgrobna ploča Franje Tahyja, sačuvani su neki burgovi u kojima su živjeli, poneki portret te oružje kojim su se služili.

U arheološkim istraživanjama Tahyjevog grada u Donjoj Stubici otkriveni su predmeti kojima su se on, njegova obitelj te ostali stanovnici burga služili. Ipak, i arheološki nam nalazi više govore o životu plemstva nego njihovih podanika. No, narodni osjećaj za pravdu ipak je u vječnoj uspomeni sačuvao upravo seljake koji su se na čelu s Gupcem i Gregorićem borili za svoja prava.

Autorica teksta, Vlatka Filipčić Maligec, muzejska je savjetnica i voditeljica Muzeja seljačkih buna u Gornjoj Stubici.